U poslednjih nekoliko godina, razgovor o mentalnom zdravlju preselio se iz zatvorenih vrata terapeutske ordinacije u javni prostor – na društvene mreže, podkaste, pa čak i u svakodnevne razgovore uz kafu. Sve više ljudi otvoreno govori o odlasku kod terapeuta, deleći svoja iskustva kao deo ličnog razvoja, ali i kao simbol savremenog načina života. Nekada tabu, danas terapija postaje statusni simbol, gotovo kao da je nova kafa – nešto što se podrazumeva, što se konzumira redovno i o čemu se govori sa lakoćom.
Terapija kao lifestyle dodatak
U urbanim sredinama, naročito među milenijalcima i generacijom Z, odlazak kod terapeuta sve češće se posmatra kao deo rutine samopomoći, uz jogu, meditaciju i matcha latte. Na Instagramu i TikToku, influenseri dele uvide sa svojih seansi, koristeći terapeutski jezik u svakodnevnim objavama. Rečenice poput „moj terapeut mi je rekao“ postale su nova verzija „čula sam od prijateljice“, dok se pojmovi kao što su „postavljanje granica“ i „rad na sebi“ koriste sa lakoćom, često bez dubljeg razumevanja.
Napredak ili površnost?
Ovaj trend ima dve strane. S jedne, normalizacija razgovora o mentalnom zdravlju može doprineti smanjenju stigme i ohrabriti ljude da potraže pomoć. S druge, postoji rizik da terapija postane još jedan lifestyle proizvod – nešto što se koristi da bi se ispunio određeni imidž, a ne nužno da bi se rešili unutrašnji konflikti. Kada se terapija svodi na estetski dodatak, gubi se njena suština: dubok, često bolan proces samoproučavanja i promene.
Nova društvena valuta
U nekim krugovima, reći da ideš na terapiju znači da si svestan, emocionalno pismen i da ulažeš u sebe. To može biti znak društvenog napretka – pokazatelj da se više ne stidimo svojih slabosti, već ih prihvatamo kao deo ljudskog iskustva. Ali kada terapija postane društvena valuta, pitanje je da li se zaista bavimo sobom ili samo igramo ulogu nekoga ko to radi.
Kultura ranjivosti
U vremenu kada se autentičnost visoko vrednuje, pokazivanje ranjivosti postaje nova snaga. Ljudi žele da budu viđeni kao iskreni, otvoreni i spremni da rade na sebi. Terapija se uklapa u tu sliku, ali samo ako je iskrena. U suprotnom, rizikujemo da stvorimo kulturu u kojoj se o mentalnom zdravlju govori mnogo, ali se malo zaista menja.
Zaključak
Da li je terapija nova kafa? Možda. Ali za razliku od kafe, koja pruža trenutni stimulans, terapija zahteva vreme, trud i spremnost da se suočimo sa sobom. Ako je ovaj trend zaista znak društvenog sazrevanja, onda je dobrodošao. Ako je samo još jedan prolazni lifestyle fenomen, onda je vreme da se zapitamo – da li radimo na sebi ili samo izgledamo kao da radimo?
Foto: HLS 44