Frilens kao stil života: sloboda, iscrpljenost i granice koje brišemo

Frilens više nije samo radni status — postao je životni stil, ideološki izbor i često nužnost. Za mnoge mlade u Srbiji i regionu, freelance rad predstavlja izlaz iz rigidnih struktura, ali i ulazak u svet neizvesnosti, multitaskinga i nevidljivog rada. Sloboda da se radi iz kafića, iz stana, iz drugog grada ili države često dolazi uz cenu: nejasno radno vreme, emocionalnu iscrpljenost i stalnu dostupnost.


Granice između posla i privatnog života brišu se, a pauze postaju luksuz koji se mora planirati. Frilenseri su istovremeno kreativci, pregovarači, administratori i sopstveni PR. U toku jednog dana menjaju uloge: pišu tekst, šalju fakturu, odgovaraju na mejlove, proveravaju društvene mreže, traže nove klijente. Radni dan nema početak ni kraj — ima tok.

U regionu, frilens scena je raznolika: od dizajnera i prevodilaca do edukatora, IT stručnjaka i digitalnih stratega. Mnogi biraju ovaj put zbog fleksibilnosti, ali se suočavaju sa nedostatkom sistemske podrške, nejasnim poreskim regulativama i osećajem izolacije. Rad od kuće ne znači nužno rad u miru — često znači rad u tišini, bez kolega, bez strukture, bez sigurnosti.

Uprkos izazovima, frilens postaje prostor za redefinisanje rada. Sve više ljudi postavlja granice: ne odgovaraju na poruke van radnog vremena, uvode digitalne detoxe, kreiraju rutine koje štite mentalno zdravlje. Neki rade iz coworking prostora, drugi iz biblioteka, treći iz kuhinje — ali svi traže način da rad bude održiv, a ne iscrpljujući.

Frilens je i pitanje identiteta: kako se predstavljamo, kako vrednujemo sopstveni rad, kako pregovaramo o ceni i vremenu. U tom procesu, mnogi uče da kažu „ne“, da traže više, da ne pristaju na nevidljivost. Freelance rad nije idealan — ali je prilika da se rad oblikuje po meri čoveka, a ne obrnuto.

U vremenu kada se radna etika menja, pitanje više nije kako da se uklopimo, već kako da radimo bez gubitka sebe. Frilens kao stil života zahteva stalnu adaptaciju, ali i donosi mogućnost da se rad doživi kao prostor slobode, a ne samo obaveze.

Foto: Ochir-Erdene Oyunmedeg